Basic HTML Version
jedanautor
jedanautor
jedanautor
jedanautor
riječi
69
onih koje je dodirnula, danas već popularno rečeno,
tzv. saturnska melankolija. Saturn jede svoju djecu bez
ikakve milosti. Ne treba ga žudjeti i žuriti vidjeti što je
moguće brže. To zna svatko tko ga je, skupa sa svim
njegovim prstenovima, pogledom pokušao pronaći ne
na noćnome nebu, nego - usred samoga sebe. A što
se tiče Maconda i one čuvene kiše u njemu, puno mi
je bliža ona koja također često pada u filmovima Béle
Tarra.
Vjerujete li više u moć moderniteta ili u arhetipsko?
Jedno, bar po meni, uopće ne isključuje drugo. Istin-
ski moderna književnost nije nikada bila tendenciozna
i neodgovorna negacija arhetipskoga. Dapače, upravo
je moderna književnost nastojala prodrijeti najdublje
u središte onoga što nazivamo arhetipskim. Svjesno ili
podsvjesno, svejedno je. Jer, i svi arhetipovi nisu ništa
drugo nego manje ili više svjesne ili podsvjesne kon-
strukcije, koje negdje u vremenu imaju svoj početak.
Arhetipovi, naime, mogu biti najjezovitijim ljudskim
gubilištima.
Zašto je hrvatska poezija zanimljivija, možda i bolja,
od hrvatske proze? Je li razlog i u tome što je poezija
manje izložena društvenoj kritici?
U književnosti u kojoj ne postoji ni dvadeset ozbiljnih
kritičara, bilo poezije, bilo proze, teško je govoriti ili
pisati o bilo kakvoj, pa i najšire, društvenoj kritici. Teško
mi je govoriti o tome je li hrvatska poezija bolja od
hrvatske proze. Mislim da tako i ne treba postavljati
stvari, premda mi se ponekad čini da se pojedini hr-
vatski pjesnici možda i odlikuju pogledom s jednoga
višega duhovnoga mjesta negoli većina današnjih hr-
vatskih prozaika. S druge strane, primjerice, u pojedi-
nim romanima Milane Vuković Runjić ima više istinske
poezije nego u većine hrvatskih pjesnika. Proza i poe-
zija, uostalom, bar za mene, i ne trebaju se baviti istim
stvarima, ali trebaju skupa težiti istome cilju.
Taj cilj je?
Pomoći da se preživi u jednome posve opustošenome
vremenu, koje više ne možemo nazvati čak ni pusti-
njom. Jer tamo, u pustinji, postoji bar poneka stvarna
oaza. U vremenu u kojemu živimo postoji jedino virtu-
alna fatamorgana, koja je ostala čak i bez svoje pustinje.
No ono što je najstrašnije jest to da se u današnjoj
hrvatskoj književnosti - kako rekoh, književnosti bez
ozbiljnijega kritičkoga „konsenzusa“, pa zato i ikakvih
općih mjerila dobroga, osrednjega i lošega - događa
jedno posve odurno samoreklamerstvo, koje se služi
svim medijima općenito. Hrvatskom književnošću da-
nas i dalje vladaju davno potrošeni klanovi i gangovi.
Tek kada bude, ako ga ikada bude, ozbiljnoga kritičar-
skoga konsenzusa, koji će znati razlikovati bar elemen-
tarne književne vrijednosti, moći ćemo imati raster koji
će žito odvojiti od kukolja.
Bojite li se korektnog govora, koji je često eufemizam
za cenzuru i slobodu mišljenja?
Tzv. „politička korektnost“ samo je eufemizam za
sveopću (samo)cenzuru, konformizaciju i škopljenje
književnosti i kulture općenito. Ne radi se, naravno, o
tome da podržavam ikakav oblik poticanja mržnje u
literaturi i šire. Ali ne treba ni prezati, ni zbog kojega
tipa „korektnosti“, diktaturi reći da je diktatura, glupo-
sti da je glupost, niti užasu tepati da je cirkuska zabava.
U doba vladavine Oligarhija, o kojemu su u Hrvatskoj
najrelevantnije pisali Žarko Paić i pokojni i nikada pre-
žaljeni Goran Starčević, ni sekundu ne treba zatomlji-
vati iskazivanje, ako baš hoćete, potpune netrpeljivosti
prema svemu onome što je i dovelo do, primjerice,
„bankarskoga fašizma“ kao sintagme kojom se danas
sve češće samonaziva doba u kojemu živimo.
Vratimo se početku razgovora, recite mijenja li knji-
ževnost svijet ili ga samo rastvara, čini vidljivim i pre-
poznatljivim?
Književnost, naravno, ne mijenja svijet na kratke sta-
ze. Ali čini to da život učinimo samosvjesnijim ili, ako
baš hoćete, da danas posve potiskivanu svijest o svojoj
smrtnosti, ako se toga bojimo, učinimo bar malo pod-
nošljivijom. Ja nikada nisam imao ništa protiv „estetiza-
cije života“ kao načina da svijet vidimo i živimo iz neke
druge perceptivne točke od one svakodnevne.
Književnost, dakle, pa ma kako se teškim pitanjima ba-
vila, može čovjeku vratiti svijest o neponovljivoj ljepo-
ti svjesnosti da smo „samo“ ljudi i ništa više. Ali, biti
zapitanim čovjekom ili umjetnikom možda znači i to
da u naizgled svemu konačnome sja i iskra beskraja, o
kojemu je pisao William Blake. U ljudskome se mogu
kriti nevjerojatni padovi, ali i uzleti duha i duše, kako je
već kome draže čuti.
Dobili ste dosta važnih nagrada pa kažite imamo li
previše nagrada s obzirom na dosege naše književ-
nosti?
Mislim da u hrvatskoj kulturi općenito broj nagrada nije
prevelik. Drugo je pak pitanje načina na koji se neko-
me dodjeljuju. No ni tu nema puno mistifikacija. Jako
se dobro zna kada je nagrada namještena nekome od
poslušnika politike ili kapitala, a kada umjetniku koji ju
je istinski zaslužio.
S obzirom da ste pisac ne samo eseja, osvrta i proze
nego i novinskih kolumni recite kamo ide suvremeni
svijet, točnije čovjek u njemu?
Ako se na vrijeme ne trgnemo iz eskapističke letargije,
ako se iznovice ne redefinira odnos prema strahota-
ma u biosferi i tehnosferi, i znanosti uopće, ako se na
vrijeme ne shvati da je danas ono netragom nestajuće
upravo ono što je ljudsko sa svim svojim vrlinama i ma-
nama, ako se ne uvaži činjenica da su mnogi sjajni umo-
vi današnjice ovo doba već nazvali i nazivaju post-hu-
manim, ako se ne prekinu svi tajni, primjerice genetski
eksperimenti u pretežito vojnim labaratorijima, ali i