Basic HTML Version
86
riječi
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
zašto ne volim fotografirati građevine?
Još od djetinjstva pokušavao sam fotografirati zgrade. Ugurati toranj
Eufrazijane u
leicu
, pulsku arenu uhvatiti u crno-bijelu razglednicu,
kakvu sam vidio u Muzeju Istre. Kasnije sam putovao i mijenjao
idiot-kamere, uvijek s istom idejom: sabiti objekt u kadar! Piramidu
u Louvreu i golemi, cjevasti Beaubourg, pali zid u Berlinu, Bran-
denburg i Alexanderplatz, katedralu u Mainzu, Kineski zid i Za
branjeni grad s Maovom džambo slikom, kolonijalne građevine u
Lisabonu, crkve i palače u Veneciji zajedno s njihovim odrazima u
smeđoj, kanalizacijom nahranjenoj vodi, izrešetani grad u Saraje-
vu, brzopleti modernizam postpotresnoga Skopja…Sada sam isto
pokušavao s nalijepljenim minaretima Aja Sofije, s vitkim jarboli-
ma Sultanahmeta, svih šest u istom kadru; Topkapi s haremom, bez
toga se ne može, svatko mora napraviti svoju kartolinu. Tek sam tu
shvatio svoj patetični otpor prema fotografiranju monumentalnih
građevina: svaka fotografija dokumentiranje je moći koja nije birala
sredstva, koja nije vidjela kategorije onih kojima sada zastaje dah
pred njihovom raskoši: oni su bili samo materijal koji se koristio
da bi se napravilo veće, blještavije, da bi se nadmašilo prethodnike i
zadužilo nasljednike. Bez obzira na žrtve, krv u žbuci i pod tepisima
odaja, u kojima se sve odvijalo da bi jedan čovjek u širokim hlačama
i s rukavima do poda mogao reći: moglo je to i bolje! pa zapovjedio
sječu glava koliko je njemu trebalo.
Monumenti moderne arhitekture stvari maskiraju u celofan brige
za pojedinca, ali ideja moći i dominacije jednako ne broji žrtve. Go-
leme banke u Frankfurtu, srušeni tornjevi WTC-a, muzeji, opere,
aerodromi, dvorane i stadioni: je li to arhitektura za bolji život po-
jedinca ili je simbol moći trenutačnih vladara: careva, sultana, ša-
hova ili prinčeva kapitala jednako razuzdanih ambicija kao i onih iz
povijesti, najčešće mnogo kraćeg dometa. Najbliskiji su upravo po
žrtvama, koje ni sada baš kao ni tada ne prebrojavaju. One su gole
činjenice zabilježene, eventualno, u vijestima na televiziji.
Možda ću i dalje htjeti fotografirati građevine, ali sigurno ih neću gu
rati u kadar da ne bih okrnjio njihovu monumentalnost. Meni zanim
ljivo može biti jedino njihovo raspadanje, a ono nije u zamagljenoj
cjelini; ono je u fragmentu, u detalju, tamo gdje loše nažvrljani grafit
pokušava iskupiti udvorništvo povijesti, njezinu odvratnu prilagodbu
svakoj moći.