Basic HTML Version
74
riječi
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
Slavko Jendričko (1947.)
Pjesnik i tijekom desetak godina glavni urednik odlično uređivanog časopisa Riječi u Sisku. Jendričko je bio u skupini
pjesnika koji su sedamdesetih godina prošlog stoljeća definitivno inaugurirali „označiteljsku ili neotekstualnu scenu“,
no takav primat teksta nikad nije njegovoj poeziji priječio i izravnija ili neizravnija odnošenja prema izvanknjiževnoj
zbilji, mitemski ili ironijski osvrt na povijest ili društveni aktualitet. S vremenom u Jendričkov se tekst sve više probijao
kontekst pa se je sve više osjećao antiideologijski gard na sadržajnoj razini, kao i sasvim osobna, postmodernistički
resemantizirana zahvaćanja u kršćansku motiviku i, općenito, duhovni svijet. Jendričkova novija poezija nastaje pak po
mjeri samog subjekta. Deklarativno onemoćali, ponekad i samoironični subjekt zapravo se smije u brk rupičastoj i
izdeblakiranoj stvarnosti te od vlastite mašte, virtuozne asocijativnosti i lucidnog poigravanja svakodnevnim situacijama
stvara prostor gustog postojanja i najveće prisutnosti koja može biti dana čovjeku u neveselim zemaljskim uvjetima. K
toj egzistencijalnoj zgusnutosti Jendričko prispijeva oslanjajući se na prostore osobnog i obiteljskog intimiteta, prirodne
ambijente uz koje je osobito vezan te na duhovito persifliranje ideologijskih otpadaka i političko-tajkunskih beščašća.
Jendričkova poezija je nagrađivana i prevođena.
KOSA
Pusti neka ti kosa naraste u rečenici
do sunca,
kao svjetiljka
kad zalupim vrata šume pred zoru
okreni lice u snu
na drugu stranu,
poludjet ću u svijeći
poludjet će anđeo koji me čuva,
smrt ima tiše prste od mene
ne čuje se dok nebu raste kosa.
SEDMI PEČAT
A noćas je šuma ostala bez struje,
grmjeli jelenji rogovi u granama,
gdje ste - spavamo, svijetle sve ptice jezika
podjetinjile, smrt igra šah u nedokučivu
srcu šume, zapečaćeno je svih sedam pisama,
već i posljednje ptice pospremaju glave u
vreće za spavanje
POVIJEST USTA
Kuće prepune mirisa cimeta, slavimo rođendan
materinjeg jezika, jasnih pogleda uprtih u nebo
sanjke u snijegu smrt usrećuju, govorim ptici kroz
zamagljen prozor budi mirna i sabrana, nema
tu ničeg neuobičajenog, brašno curi kroz prste
miješa se s vanilijom i čokoladom, ptica je katedrala
kaže peter handke,
svojim materinjim jezikom
tako je svojedobno govorio i jedan
anki posebno drag svetac, usnice podrhtavaju,
svijetle i mrak je svjetlo,
iza ponoći
i sveci stavljaju glave na panj