Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
31
baš kao i oni Nikole Šubića Zrinskoga, biti predložak novele, romana, filmskoga scenarija. Himan mu je na latinskom jeziku
napisao i španjolski pjesnik Prudencije, nakon pohoda grobu mučenika. Tijelo sv. Kvirina preneseno je tijekom hunskih
opsada preko Zadra i Ancone u Rim, gdje je najprije stavljeno u glasovite Sebastijanove katakombe, a potom i u crkvu Svete
Marije preko Tibera, gdje hodočaste brojni vjernici iz Hrvatske i inozemstva.
Sveto mučeništvo Kvirinovo nije samo spomen iz „Jeronimovog martirologija“ „Rimskog martirologija“ i drugih
dokumenata. Ono je omogućilo i da se od 5. prosinca 2009. godine, prigodom ponovnoga uspostavljanja Sisačke
biskupije odlukom pape Benedikta XVI., prizna biskupski kontinuitet drevne Siscije, za razliku od ostalih (naj)mlađih
hrvatskih biskupija koje nisu u ranoj povijesti imale biskupske pastire. Ranije je, u 17. stoljeću, smatrajući Zagrebačku
nadbiskupiju svojevrsnom pravnom sljednicom Sisačke biskupije, biskup Petar nazvao sv. Kvirina prvim zagrebačkim
biskupom. Njegove tragove proučavali su Frane Bulić (članak u „Bogoslovskoj smotri 1924. godine o rijeci u kojoj je
umoren) i misionar u Peruu Drago Balvanović, nalazeći Kvirinov spomen u misalu „De la vida Cristiana“.
„Sisak je u prvom tisućljeću bio biskupijski grad jer se već u trećem stoljeću, točnije g. 249. spominje biskup Kast - u
nizu od sedam povijesno zajamčenih sisačkih biskupa, među kojima je svakako najpoznatiji sv. Kvirin, mučenik, koji je
bio biskup od 303. do 309. - te je trajanje Sisačke biskupije u povijesnom spomenu zabilježeno do 928. godine kada je
na Splitskom saboru biskupu Grguru Ninskom ponuđena stolica sisačkog biskupa, koja je očito tada bila prazna“, sažeo
je kronologiju i sisački biskup Vlado Košić u razgovoru za „Glas Koncila“ (br. 6/2010.), potvrđujući misao o Sisku kao
važnom središtu ranoga kršćanstva na ovim prostorima.
Predvodeći u Sisku misno slavlje na Kvirinovo 2015. biskup Sapëa u Albaniji Lucjan Avgustini podsjetio je kako je pitanje
svetosti mučenika i svjedoka vjere važno pitanje za Kristovu Crkvu od davnina: „Krv mučenika sv. Kvirina bila je sjeme
budućih kršćanskih naraštaja u ovoj biskupiji i u hrvatskom narodu. I danas u trećem tisućljeću brojna su progonstva i
nasilja protiv kršćana u Africi, na Bliskom istoku, Aziji, ali i u nekad kršćanskoj Europi.“
Doista, primjeri prolivene krvi za Krista snažno odzvanjaju – od ranoga mučeništva sv. Kvirina preko srednjovjekovnih
hrvatskih, europskih i svjetskih svetaca, Šibenčanina Nikole Tavelića, spaljenoga u Jeruzalemu i sv. Marka Križevčanina,
jedne od žrtava kalvinista u Košicama. Dakako, ovom vremenu najbliži je mučenički primjer blaženoga kardinala Alojzija
Stepinca. Njihova djela ostala su svijetliti snažnije od zabluda njihovim progonitelja i mučitelja, „mlinski kamen“ koji su
im stavljali oko vrata doslovno i metaforički nadživio je sva utapanja i zatiranja istine, svevremenskoga jednoumlja. To
je vjerojatno najveća pobjeda, kada se ime, u ovom slučaju sv. Kvirina, očuvalo sedamnaest stoljeća nakon stradanja
u Szombathelyju. Njegova Sisačka biskupija i danas, uza sav (ne)prekinuti kanonski ustroj, djeluje, i to je zapravo ono
ključno za svakoga vjernika i štovatelja sv. Kvirina – ideja je živa, postojana, jer je sagrađena na čvrstoj, najčvršćoj Stijeni.