Basic HTML Version
drama
drama
drama
drama
drama
drama
drama
riječi
197
12. Fina – prva blokada
Približavao se Božić.
Na računu imam još sam 1000 kuna. Odlučim to podići i podijeliti između pisca, lektora i sebe. Odoh ja na bankomat,
unesem pin kod, a bankomat mi neće dati novce. Probam na drugom bankomatu, mislim, u prvom je neka greška. Opet
ne da. Odem u banku i žena mi kaže da mi je ZABLOKIRAN RAČUN. Kako zablokiran račun, zašto, od koga? Ne znamo,
kaže bankarka, odite u Finu.
Jurim kao furija prema Fini. Osjećam se kao nabijeni (ekspres lonac- jedva se suzdržavam da ne eksplodiram. Znam da mi
je učinjena nepravda, a i slutim da ju neću moći dokazati.
Susretnu me preplašene oči portira koji pokunjeno čuči na ulazu Fine, u svojoj kabinici od pleksiglasa. Ne zaustavlja me. Moj
gnjev puše ko bura na auto-cesti A1 (kod Maslenice)
A onda se pojavila Ona. Izašla je iz svog ureda prizvana silom neartikulirane pobune koju sam donosila sa sobom. Blokirala
mi je put i pitala: «Što se događa?››
Na brzinu sam iščitala njezin outfit.
Bila je to mlađa žena mojih godina. Brendirana odjeća. Pravi se da glumi odvjetnicu u onoj američkoj seriji «Office›› .
«Što se tu događa?»
Pita i zabaci svoju dugu izfriziranu kosu na kojoj je bilo svakakvih tretmana (postepenog šišanja, peglanja, feniranja pramenova,
ampula i maski za kosu). Cijena: moji mjesečni poduzetnički doprinosi. Spiskani na njezinoj (službeničkoj) glavi.
Ljutito skinem kapu i ukaže se moja na suho ošišana frizura, na akciji od 25 kuna (Mislim si: daj raspodijeli te tretmane malo,
jebote.)
Zakorakne premameni u čizmama s visokimpetama i namjesti Tommy Hillfiger suknju (kao da se sprema na neki obračun).
Ja otkopčam svoj kaput iz second-hand shopa i ukaže se self-made koso krojena suknja koju sam sašila na tečaju šivanja kod
žena u Kamenskom. To ju je iznenadilo. Suknja joj se svidjela i ona na trenutak zagrize kut usne. Pokoleba se.
Prosinče da će me deblokadu računa koštati 700 kuna.
Molim? 700 kuna? (Za što?) To može u mojem ionako labilnom poslu prouzročiti lavinu neplaćenih računa.
«Nema milosti!›› - prezrivo mi se unese u lice.
Milosti, ti ćeš meni udjeljivati milost! Objašnjavam joj da je moje neplaćanje odraz nereda u zemlji, da to nije isključivo moja
krivica, jer u jednoj državi vlada zakon spojenih posuda.
Tuko! To je i tvoja krivica - napadnem ju.
Ustukne.
Sad ja pitam.
«Što se tu zapravo događa?››
I vidim kako se, iza šaltera koje ona pokušava sakriti (obraniti) svojim tijelom - događa još jedna od besramnih otimačina
(pljački). Upravo stiskaju tipke na kompjutorima kao u automat-klubu i igraju se igrice: Blokada računa građanima.
Svakim stiskom igrači dobivaju 700 kuna.
A portir (iz Fine) se šćućurio iza zastora od pleksiglasa, uzjapurio se i preplašeno gleda naš sukob. Vidi se, čovjek je iz naroda,
mora da je bio i na bojištu.
Imam osjećaj da je na mojoj strani. (inače bi me već izbacio)
Lice mu je nekako potamnjelo, vuče na plavo-ljubičasto. Valjda od lošeg i jeftinog vina, jer i u ovoj Hrvatskoj on i dalje pije
isto vino: delanec, kao i njegov otac i djed ili eventualno - Graševinu iz plastike. I opet je on preplašeni poluseljak koji bi nešto
rekao ali muči, šuti, vidi se da ne smije. Opet je on onaj nitko i ništa, mali čovjek iz naroda kojemu su odjenuli uniformu
kojom čuva samog sebe od sebe.
Zna on da ono što se ovdje zbiva ne prenosi niti jedna televizija, niti jedan radio, niti jedne novine.
A on mora biti sretan da ima taj poslić u kabinici. Ugasle mu oči, nema više onog sjaja i naboja iz 90-tih godina kad je bio
dragovoljac.