Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
riječi
151
Nakon svega, sad, kad bih trebala biti odrasla i znati puno toga: procijeniti ljude, izboriti se za sebe, izvući najbolje od svega…
mogu vam reći - da mi se sve to gadi.
Zatvorit ću prozore i vrata i sve prolaze, pustit ću da lupaju i nikada više, ni u kojemu slučaju, neću otvoriti, osim iskrenoj
ljubavi, pravome zanosu, ushićenju životom. U međuvremenu, nasmijavat ću se u ogledalu i od sutra ću, obećavam, naučiti
s lakoćom postojati.
DOVOLJNO
Dovoljno mi je, večeras, što me ljubav dotakla, dovoljno što me dječji smijeh probudio, dovoljno što sam jednu pjesmu
napisala, čašu vina popila, s prijateljem ples otplesala, poljubac dala, poljubac primila.
Vidjela sam, sjećam se večeras, most uzdaha, kanale i bicikle zemlje tulipana, šetala jednim prostranim gradom do slastičarne
u kojoj mi je otac, prije bezbroj ljeta, kupovao sladoled s težinom sve očinske ljubavi i lakoćom djetinjstva.
Prolazila sam ulicama malog pograničnog grada, sama, udvoje i s dječjom rukom u svojoj ruci, stišćući to blago školjke
dječjega duha.
Sve to, za jedan je život dovoljno, mislimdanas, sjedeći kraj prozora nekih novih vidika, u društvu nostalgije za svim zavičajima
koje sam napustila, hrabreći samu sebe i skupljajući snagu za nove početke.
DOBRA BERBA POETIKE
Pjesme mi se motaju po glavi, dozrele i dovršene u svojoj odluci da budu sa mnom: moje su vječne ljubavnice, koje nikada
nisam imala.
Pjesme mi padaju u krilo danas, kao voćke: zrele i sočne, pune soka Erosa i Tanatosa, zbog pitanja koja otkrivaju, zbog
ključeva u drugi svijet koji drže čvrsto u rukama. Ne znam želim li da mi otključaju dokraja, ta vrata euforije i adrenalina (koja
suvremena riječ u anarhičnom zapisu o muzama i nadahnuću, koje više nitko ne opjeva, jer
Sve je to samo zanat
-
kako je
jednom rekao netko stariji i pametniji - ali ja se već dugo ne bojim pozera.).
Ne znam želim li otključati vrata tajni, dakle; možda samo odškrinuti, možda samo proviriti; samo na tren nestati u tkanju
snova, u istini o tome da je život, na koncu, lijep, ako ga se usudimo živjeti.
Padajte, zato, pjesme, na moju glavu: nosit ću vas poput šešira, poput zgodne frizure, poput primisli da možda, ipak, mogu
biti sretna, ako to jako zaželim, ako zatvorim oči i mislim samo na vesele stvari, ili ne mislim uopće.
Želim danas piti s izvora vedrine, želim željeti da želim imati želju: biti jednom jednostavno, nekontrolirano i nepromišljeno
- zadovoljna.
NA ČAJU
Pjesma je razgovor pjesnika i njegove duše - kažem Muzi dok pijemo jutarnji čaj, - i zato nastaje u tišini.
Pjesma je odraz ljubavi pjesnika prema životu - odgovara Muza.
Pjesma je odraz ljubavi prema nečijem oku, - dodajem, - prema nečijem osmijehu, prema razlistaloj krošnji i procvjetaloj
ljepoti neke žene ili pak muškarca.
Ponekad, - kaže mi Muza između dva gutljaja čaja, - pjesma je izraz ljubavi pjesnika prema pjesmi, pisanju, peru i papiru, izraz
tiha poštovanja prema nenapisanu retku.
Katkad je, - kažem, - pjesma izjava ljubavi pjesnika prema samome sebi; ponekad je pisac Narcis nagnut nad svoj odraz u
rijeci života.
Pjesma je, - Muza će, - katkad sve to zajedno; sva ljubav odjednom, sva ljubav svijeta. - I odgrize Muza komadić kolačića pa
polako nastavi: - Nekad je pak, pjesma izraz sebe same; ona je čista harmonija, uspavanka Bogovima.
I opet jemoja prijateljica ispala pametnija. A ja, poput pravog djeteta, grizem kolač i nemislimna njezinu pobjedu. Uvjeravam
se, njena je pobjeda i moja. Pjesnici su djeca - ali vi to već znate