Basic HTML Version
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
poezija
riječi
149
Sanja Kobasić-Bužimkić
11
Samo sam se šalila
Ciklus pjesama
ODLUKE
Večeras misli držim na kratkoj uzici, uvjeravam se da život ne treba shvaćati pretjerano ozbiljno. Jer imala sam već krizu
srednjih godina, no i to je prošlo: naučila sam da je lijek u smijehu i onda brige postaju oblaci magle kroz koje samo prođem,
uvjerena da će ponovno postati svijetlo i vedro.
Juha vrije na štednjaku, stol čeka obiteljsku večeru, i večeras bi stvarno bilo smiješno dvojiti nad filozofskim pitanjima i mučiti
se strahovima. I zato, sada, uvijek, zauvijek, barem tako mislim danas, nek se zna, biram: bit ću vesela, i moja je odluka
neopoziva
NOVO DOBA
- Postajem veseli cinik, - kažem sam sebi, i hodam rubom veselim koracima, evo me gdje već nestajem u oblaku prašine,
na rubu ceste, razmeđi smisla i besmisla, raskrižju snova, kraj neke živice, gdje se moja prošlost napila pa spava bez snova.
Ovo sam ja, osnažena, nova, i nije mi do ideala, metafizike i parola. Ovo sam ja, i briga me za uzvišenost poezije i poetiku
proze, za nedostatak idola i pravih vrijednosti. Živjelo novo doba, živjelo doba plastike!
Klonirat ćemo sve što je moguće, i ja ću se uklopiti u novo doba, dok mi vrijeme već odnosi mladost na nosilima, poput
starca u svome svijetu umora, lijekova, osame i televizije. (Bože, molim te da nikada ne ostarim i da se ova želja nikad ne
ostvari: mogu li ostati zauvijek mlada?! Ili, zauvijek u „najboljim godinama“?).
Kad zakopam tog crva što mi ruje mozgom i traži odgovore i barem neki smisao ne uklapajući se pri tom u praktični život
- koji moram voditi iz dana u dan, u dan, novi dan… - pobjeći ću na neku plažu s palmama i piti koktele iz polovica kokosa,
i postat ću potpuno opuštena.
Ni za što ne trebam brinuti: moja je sudbina ionako zapisana u mojim pričama, prestara sam da se posvetim veselim pri-
povijestima.
LUTANJA
Šećem tako ulicama svojega grada. Unatoč svim lutanjima, svim završecima i ponovnim počecima, duboko ukorijenjena
iskra nadahnuća, vidim, nastavlja se. Danas ću napisati pjesmu, danas ću obući haljinu sašivenu od svjetlosti i želje za životom.
Povest ću u šetnju svoje misli poput psa kojega nemam.
11
Sanja Kobasić-Bužimkić
rođena je 1970. u Podravskoj Slatini. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je filozofiju, ruski jezik s književnosti i knjižničarstvo. Od 2000. do 2016. živjela
je u Hrvatskoj Kostajnici, kada se preselila u Sisak. U životu se bavila novinarstvom, prevođenjem, predavala je engleski jezik i bila nastavnica hrvatskoga jezika. Radi kao profesor i školski knjižničar.
Grad Hrvatska Kostajnica 2005. g .sponzorirao joj je zbirku pripovijedaka O MUZAMA, MAČKAMA I ZABRANJENIM LJUBAVIMA. 2014. objavila je zbirku pripovjedaka TO JE BILO NEIZBJEŽNO
(DPK Milivoj Cvetnić, Hrvatska Kostajnica) i ČAROBNE CIPELE ( Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Zagreb). Članica je DHK (Društva hrvatskih književnika), HDKDM-a (Hrvatskog
društva književnika za djecu i mlade, Klub prvih pisaca), Matice hrvatske i Društva prijatelja knjige Milivoj Cvetnić, Hrvatska Kostajnica.