Basic HTML Version
kvirinovipoetskisusreti
kvirinovipoetskisusreti
riječi
135
a izbušene rine odavno smo razdijelili Ciganima.
Ali ne, čekajte, priznat ću vam nešto.
Te su izbušene rine još uvijek tu, na kući, i puštaju na sve strane.
Ne znam kako je drugdje, ali kod mene je tako.
Mislite da pretjerujem i bulaznim, ali doista,
kad rominja ili pljušti ja stanem i gledam, i sve jasno vidim.
Puštaju na sve strane, kao nekad.
To me veseli.
Jer sada sam ostao sam.
I tako će biti do
kraja.
Obećana zemlja
U njivama viđenim iz vlaka kiša pada bez ikoga.
Bez svjedoka kiša kao da i ne pada,
ne pada noć, magla se ne prostire, samo
mokre tračnice i stupovi, bandere
i betonska postolja, sve mokro, sve samo,
sve ne postoji.
U brzom promicanju, krajolik je površina Venere,
stran i nedostupan, tuđinski život
u udaljenim kvadratima svjetlosti.
Ondje ne zalazimo sjećanjem, rukom ili željom,
dok se polako pale i nestaju u tami,
nestajemo i mi, nastajemo, jurimo i
jureći kroz ništa
sporije starimo.
U prostoru: kuće i praznina, kuće i praznina.
Na jednoj kapiji pisalo je MED
i odmah smo znali: ova je zemlja
obećana drugima.